Ne mogu da se naljutim ni na jednog od moja dva mačka, ni kad razbacaju veštačko cveće po kući, ni kad izgrizu sunđere u kupatilu, ni kad mi zgrabe kolačić iz ruku i gurnu njušku u moju kafu.
Zašto? Zato što su takvi kakvi su; promeniti se neće i ne mogu. Ali, teško mi je da se ne naljutim na sebe i na druge kad vidim da iz sata u sat, iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, iz godine u godinu ponavljamo iste stare gluposti, zablude, svađe i nesporazume. Zašto?
Zato što mi nismo životinje i data su nam sredstva i prilike, i više nego što nam treba, da se promenimo, uskladimo i usavršimo.
Svi imamo zdrav razum, intuiciju i unutrašnji glas, kako bismo jasno sagledali šta je dobro i poželjno. A ako i pogrešimo, data nam je savest da se odmah ispravimo. I sve to mi koristimo retko, ako uopšte i koristimo; zato je potrebno beskrajno strpljenje da vidimo makar i malu promenu nabolje u svojim životima.
A ljutiti se na sebe i na druge što smo takvi kakvi smo, izgleda, isto je tako besmisleno kao i ljutiti se na mačke.
Goran Bojić