To jest, ako pojedete istu namirnicu s nogu smatrajući da je to "grickalica", organizam će reagovati različito i u pogledu osećaja gladi i u pogledu ukupnog unetog broja kalorija nego ako je pojedete na miru, kao redovan obrok.
Prvo proučavanje te vrste, koje se pozabavilo razlikom između "grickanja" i "jedenja" obavio je istraživački tim profesorke psihologije Džejn Ogden na univerzitetu Šuri. Ono je imalo za cilj da ispita kakav uticaj na ljude ima ako se ista namirnica označi kao "grickalica", odnosno ako se označi kao "obrok".
U istaživanju je učestvovalo 80 ispitanika. Oni su zamoljeni da pojedu porciju testenina, od kojih su neke obeležene kao "grickalica", a neke kao "obrok". Sve porcije su bile potpuno jednake, spakovane u plastične činijice sa viljuškom, a ispitanici su ih jeli ili stojeći, direktno iz plastičnog pakovanja plastičnom viljuškom, dakle kao "grickalicu", ili su ih jeli kao "obrok" - sedeći za stolom, iz keramičkog tanjira, metalnom viljuškom. (Dakle, radilo se o potpuno istoj vrsti i količini hrane.) Nakon što su jeli, ispitanici su pozvani da degustiraju razne industrijske grickalice (glazirane čokoladne bombone, mini-sireve, kekse, čips).
Istraživači su utvrdili da su oni koji su pojeli testenine obeležene kao "grickalica" kasnije pojeli više ovih nezdravih industrijskih grickalica nego ispitanici koji su jeli testenine obeležene kao "obrok". Količinski gledano, oni koji su pojeli testeninu s nogu kasnije su u pogledu količine i ukupnih kalorija pojeli količinski 50% više slanih grickalica, a 100% više glaziranih čokoladnih bombona (M&M) u odnosu na ispitanike koji su jeli testenine sedeći za stolom.
Ova jedinstveni rezultat je pokazao da će ljudi jesti više ako neku hranu smatraju "grickalicom", pogotovo ako su jeli stojeći, a ne sedeći.
"Kako nam život postaje sve natrpaniji obavezama, sve više ljudi jede usput, i to hranu koja se označava kao'grickalica'. Mi smo utvrdili da je verovatnije da će se oni koji jedu 'grickalice' prejesti, prosto zato što možda ne shvataju potpuno, ili se čak i ne sećaju, šta su jeli", prokomentarisala je prof. Džejn Ogden, i dodala: "Da bismo ovo prevazišli, potrebno je da ono što pojedemo nazovemo obrokom i da ga pojedemo kao obrok, što nam pomaže da budemo svesniji šta smo jeli, da se kasnije ne bismo prejeli".
Istraživanje je objavljeno u časopisu Apetite. Originalni članak o ovom istraživanju možete naći na sledećem linku:
www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0195666317310590
