Dijabetes tip 2 je poremećaj metabolizma glukoze (šećera) koji se javlja u kasnijim godinama, tako da mnogi misle da je ova bolest povezana sa količinom šećera i ugljenih hidrata u ishrani. Međutim, istraživanja rasprostranjenosti dijabetesa u svetu ukazuju da je baš suprotno: povećan broj slučajeva djabetesa u određenim regionima sveta povezan je sa povećanom konzumacijom namirnica životinjskog porekla (mesa i mlečnih proizvoda), a ne sa većom konzumacijom namirnica bogatih ugljenim hidratima. Kako je to moguće i šta to može da znači za naš praktičan odnos prema hrani?
Kao i većina hroničnih oboljenja, dijabetes se češće viđa u nekim delovima sveta nego u drugim. To je činjenica koja je u medicini poznata već sto godina. Takođe je dobro dokumentovano da se populacije sa niskom stopom dijabetesa hrane drugačije od populacija sa visokom stopom dijabetesa. U prvoj polovini 20. veka, 1930-tih godina, dr H. P. Himsvort je sakupio sva postojeća istraživanja u izveštaju koji poredi ishranu i učestalost dijabetesa u šest zemalja. On je otkrio da neke kulture imaju visokomasnu ishranu, a druge ishranu bogatu ugljenim hidratima. Taj obrazac konzumacije masti nasuprot konzumaciji ugljenih hidrata je bio posledica konzumacije namirnica životinjskog porekla, odnosno namirnica biljnog porekla. U statistici koju je na osnovu dostupnih podataka postavio Himsvort, pokazalo se sledeće: kako raste unos ugljenih hidrata, a opada unos masti, broj smrti od dijabetesa naglo opada, sa 20,4 na 2,9 (na 100.000 ljudi). U opštem slučaju, zaključak je da je ishrana sa mnogo ugljenih hidrata a malo masti - ishrana zasnovana na biljnim namirnicama - nesumnjivo povezana sa nižom stopom dijabetesa.
Nakon trideset godina, istraživači su se poduhvatili da prouče dijabetes u zemljama Jugoistočne Azije i Južne Amerike. I opet su utvrdili da je ishrana sa mnogo ugljenih hidrata bila povezana sa nižim stopama dijabetesa. Najvišu stopu dijabetesa u celoj Južnoj Americi imao je Urugvaj. Istraživači su zapazili da je ishrana u Urugvaju "tipično zapadnog karaktera, sa mnogo kalorija, životinjskih proteina (ukupnih) masnoća i životinjskih masnoća". Nasuprot tome, u zemljama koje su imale nisku stopu dijabetesa ishrana je bila "sa relativno manje proteina (posebno životinjskih proteina), masti i životinjskih masti. Proporcionalno veliki deo kalorija poticao je iz ugljenih hidrata, posebno iz pirinča".
Naravno, uvek se možemo pitati da li to nije posledica genetske predisponiranosti - to jest, da li neki narodi naprosto imaju veće sklonosti ka dijabetesu zbog specifičnih gena. Međutim, ogromna većina istraživanja obavljenih na pojedincima istog etničkog porekla, koji žive u različitim krajevima sveta, to negiraju. Evo jednog primera: nedavno su naučnici proučili ishranu i dijabetes u populaciji američkih Japanaca u državi Vašington. Radilo se o sinovima japanskih emigranata u SAD. Pokazalo se da je među njima četiri puta veća učestalost dijabetesa od prosečne stope koja se sreće kod ljudi sličnih godina koji žive u Japanu. Jedna od osnovnih prehrambenih razlika je bila ta što su oni američki Japanci koji su dobili dijabetes konzumirali najviše životinjskih proteina, životinjskih masti i prehrambenog holesterola, a sve se to nalazi jedino u namirnicama životinjskog porekla. Ukupan unos masti među dijabetičarima je takođe bio veći. Iste te prehrambene karakteristike rezultirale su i preteranom telesnom težinom. Ta druga generacija američkih Japanaca jela je više mesa, a manje namirnica biljnog porekla od Japanaca koji su rođeni u Japanu. Istraživači su napisali: "Očigledno, prehrambene navike Japanaca koji žive u SAD više podsećaju na američki način ishrane nego na japanski". Posledica toga je bila četiri puta veća stopa dijabetesa među Japancima koji žive u SAD nego među istom generacijom Japanaca koja živi u Japanu.
Prevencija i lečenje
Naravno, ove činjenice su navele lekare i istraživače da praktično ispitaju kako bi promena ishrane mogla da deluje na ljude koji su već oboleli od dijabetesa. Dr Džejms Anderson je jedan od najistaknutijih naučnika koji su poslednjih decenija proučavali ishranu i dijabetes. On je postigao izuzetne rezultate u lečenju dijabetesa koristeći samo ishranu. Jedno od njegovih proučavanja je ispitalo efekte ishrane sa mnogo vlakana, mnogo ugljenih hidrata a malo masti na dvadeset pet dijabetičara tip 1 i dvadeset pet dijabetičara tip 2 u bolničkom okruženju. Nijedan od njegovih pedeset pacijenata nije imao višak kilograma i svi su dobijali injekcije insulina da bi kontrolisali nivo šećera u krvi. Njegova eksperimentalna ishrana sastojala se uglavnom od biljnih namirnica i otprilike tanki narezak-dva mesa dnevno. Svoje pacijente je tokom nedelju dana stavio na konzervativnu američku ishranu koju preporučuje Američko udruženje za dijabetes, a potom su svi prešli na eksperimentalnu, skoro "vegetarijansku" ishranu, tokom tri nedelje. Merio im je nivo šećera u krvi, nivo holesterola, telesnu težinu i potrebe za lekovima. Rezultati su bili impresivni.
Dijabetičari tip 1 ne mogu da proizvedu insulin. Teško je zamisliti da bi bilo kakva promena u ishrani mogla da im poboljša stanje. Ali, nakon samo tri nedelje "vegetarijanske" dijete, dijabetičari tip 1 su mogli da smanje uzimanje insulina u proseku za 40%! Profili šećera u krvi su im se drastično promenili. A što je isto tako važno, nivoi holesterola su im opali za 30%!
Za razliku od dijabetesa tip 1, dijabetičari tip 2 su lakši za "lečenje" zato što im pankreas nije toliko oštećen. Zato su rezultati Andersonove ishrane sa mnogo vlakana a malo masti kod dijabetičara tip 2 bili još impresivniji. Od dvadeset pet dijabetičara tip 2, dvadeset četiri su mogli da prekinu sa uzimanjem insulina. Neverovatno - za nekoliko nedelja promenjene ishrane svi pacijenti oboleli od dijabetesa tip 2, osim jednog, mogli su da prestanu da uzimaju insulin!
Taj jedan pacijent je bolovao od dijabetesa već 21 godinu i uzimao je 35 jedinica insulina dnevno. Nakon tri nedelje tretmana ishranom, njegova doza insulina opala je na 8 jedinica dnevno. Nakon 8 nedelja promenjene ishrane kod kuće, i kod njega je prestala potreba da prima injekcije insulina.
Dr Anderson je takođe proučio kako ishrana sa minumimom namirnica životinjskog porekla utiče na holesterol. U jednom drugom proučavanju na četrnaest mršavih dijabetičara, Anderson je utvrdio da je samo ishrana za malo više od dve nedelje uspela da snizi njihove nivoe holesterola za 32%. Te dobrobiti, predstavljene smanjenjem holesterola u krvi sa 5,3 mmol/L na 3,66 mmol/L, su zapanjujuće - posebno uzimajući u obzir brzinu kojom se odvijaju. To je veoma bitno zato što su jedna od opasnosti za dijabetičare sekundarne bolesti (podstaknute dijabetesom) - srčana oboljenja i šlog. Smanjenje rizika od tih sekundarnih ishoda poboljšanjem profila holesterola je gotovo isto toliko važno kao i lečenje visokog šećera u krvi. Dr Anderson je takođe utvrdio da to smanjenje holesterola nije bilo privremeno, niti da je trajalo samo dok su osobe na pomenutoj ishrani; holesterol kod ispitanika je ostao nizak tokom četiri godine.
Zaključak
Ukratko, klinička istraživanja su pokazala da možemo da pobedimo dijabetes promenom ishrane i načina života. Dva skorašnja proučavanja sa početka 2000-tih su uzela u razmatranje efekat kombinacije ishrane i vežbanja na tu bolest. (25 ,26) Jedno proučavanje je podelilo 3243 nedijabetičara sa rizikom od dijabetesa (povišen šećer u krvi) u tri grupe. (25) Jedna grupa, kontrolna, dobijala je standardne informacije o ishrani i placebo (neefektivni lek), druga grupa je dobila standardne informacije o ishrani i lek metformin, dok je treća grupa je podvrgnuta "intenzivnim" promenama načina života, koje su uključivale umereno niskomasnu ishranu i plan vežbanja da skinu bar 7% svoje težine. Nakon gotovo tri godine, grupa koja je promenila način života imala je 58% manje slučajeva dijabetesa nego kontrolna grupa. Grupa koja je dobijala lekove smanjila je broj oboljenja za samo 31%. U poređenju sa kontrolnom grupom, oba tretmana su delovala, ali je bilo jasno da je promena načina života mnogo neškodljivija i efikasnija od prostog uzimanja lekova. Štaviše, promene načina života bi bile efikasne i u rešavanju drugih zdravstvenih problema, dok pomenuti lekovi ne bi.
Izvori i stručne reference:
Dr Colin T. Campbell: The China Study
7. Himsworth HP. “Diet and the incidence of diabetes mellitus.” Clin. Sci. 2 (1935): 117–148.
8. West KM, and Kalbfleisch JM. “Glucose tolerance, nutrition, and diabetes in Uruguay, Venezuela, Malaya, and East Pakistan.” Diabetes 15 (1966): 9–18.
12. Tsunehara CH, Leonetti DL, and Fujimoto WY. “Diet of second generation Japanese-American men with and without non-insulin-dependent diabetes.” Am. J. Clin. Nutri. 52 (1990): 731–738.
13. Marshall J, Hamman RF, and Baxter J. “High-fat, low-carbohydrate diet and the etiology of non-insulin-dependent diabetes mellitus: the San Luis Valley Study.” Am. J. Epidemiol. 134 (1991): 590–603.
14. Kittagawa T, Owada M, Urakami T, et al. “Increased incidence of non-insulin-dependent diabetes mellitus among Japanese schoolchildren correlates with an increased intake of animal protein and fat.” Clin. Pediatr. 37 (1998): 111–116.
15. Trowell H. “Diabetes mellitus death-rates in England and Wales 1920–1970 and food supplies.” Lancet 2 (1974): 998–1002.
16. Meyer KA, Kushi LH, Jacobs DR, Jr., et al. “Carbohydrates, dietary fiber, and incident Type 2 diabetes in older women.” Am. J. Clin. Nutri. 71 (2000): 921–930.
17. Anderson JW. “Dietary fiber in nutrition management of diabetes.” In: GV Vahouny, and D. Kritchevsky (eds.), Dietary Fiber: Basic and Clinical Aspects, pp. 343–360. New York: Plenum Press, 1986.
20. Barnard RJ, Lattimore L, Holly RG, et al. “Response of non-insulin-dependent diabetic patients to an intensive program of diet and exercise.” Diabetes Care 5 (1982): 370–374.
19. Story L, Anderson JW, Chen WL, et al. “Adherence to high-carbohydrate, high-fiber diets: long-term studies of non-obese diabetic men.” J. Am. Diet. Assoc. 85 (1985): 1105–1110.
26. Tuomilehto J, Lindstrom J, Eriksson JG, et al. “Prevention of Type 2 diabetes mellitus by changes in lifestyle among subjects with impaired glucose tolerance.” New Engl. J. Med. 344 (2001): 1343–1350.