Često korišćenje sprava kao što su „pametni“ telefoni i tableti da se smire uznemirena deca od 3 do 5 godina povezano je sa porastom nekontrolisanih osećanja kod dece, posebno kod dečaka.
Scena koju su mnogi roditelji doživeli – baš kad pokušavaju da skuvaju ručak, jave se na telefon ili obave nešto u kući, dete dobije nekontrolisan izliv emocija.
Ponekad izgleda da je brzo rešenje da se detetu uvali neka digitalna sprava, kao što je „pametni“ telefon. Ali, kako ukazuje jedno novo istraživanje, taj način smirivanja može biti povezan sa još gorim problemima u ponašanju u budućnosti.
„Korišćenje elektronskih sprava da se smiri malo dete može izgledati kao neškodljivo privremeno rešenje da se smanji stres u kući, ali ako se to stalno radi, može imati dugoročne posledice“, objasnila je glavna autorka novog istraživanja dr Dženi Radecki, pedijatar za ponašanje dece u razvoju u Deečjoj bolnici C. S. Mot, Medicinskog fakulteta Univerziteta Mičigen. „Posebno ako se to često primenjuje u ranom detinjstvu, te sprave mogu da liše dete prilike da razvije nezavisne i alternativne metode da samo reguliše svoja emocionalna stanja.“
Rezultati istraživanja na Univerzitetu Mičigen, koje je trajalo 2 godine, a objavljeno u časopisu JAMA Pediatrics su ukazali da je povezanost između smirivanja spravicama i negativnih emocionalnih posledica kasnije posebno bila visoka među dečacima i decom koja su već imala hiperaktivnost, impulsivnost i žestok temperament zbog kojeg više reaguju na osećanja poput besa, frustracije i tuge. Drugim rečima, kako su objasnili istraživači, korišćenje sprava za smirivanje uznemirene dece može posebno biti problematično kod onih koji već imaju problema sa regulacijom svojih osećanja.
Period kad su deca u vrtiću ili drugim predškolskim ustanovama je razvojni period kada deca verovatnije ispoljavaju neugodno ponašanje, kao što su napadi besa, prkos i intenzivna osećanja. To može roditelje dovesti u još veće iskušenje da se posluže digitalnim spravama da ih smire. Ponekad to može doneti roditeljima i vaspitačima trenutno olakšanje; ali, ako se to stalno radi, i potreba dece za ovim spravama će ojačati. A što se više koriste ta sredstva, to će manje deca (a i roditelji s njima) praktično raditi na drugim strategijama za regulisanje emocija.
Umesto mobilnog telefona, dr Radecki preporučuje nekoliko drugačijih i konstruktivnijih načina da se postupa sa decom.
Konstruktivni metodi koji mogu pomoći da se deca nauče regulaciji osećanja
Senzorne tehnike
Mala deca imaju individualne sklonosti u pogledu toga koji ih čulni utisci smiruju. Kod nekih je to ljuljanje, kod nekih zagrljaj, kod nekih stisak, skakanje na trambolini, gnječenje „ljigavca“ rukom, slušanje muzike, gledanje knjige i slično. Ako vidite da dete postaje uznemireno, kanališite tu energiju u kretanje ili neki od ovih čulnih pristupa.
Imenujte osećanje
Kad roditelji imenuju to što misle da njihovo dete oseća, oni time pomažu i detetu da poveže to stanje osećanja sa jezikom, ali takođe pokazuju detetu da ga razumeju. Što više roditelji uspeju da ostanu mirni, to će očiglednije pokazati detetu (na svom primeru) da se o emocijama može govoriti i da se one mogu regulisati.
Koristite zone boja
Mala deca teško mogu da razmišljaju o apstraktnim i komplikovanim konceptima, kao što su emocije. Deca lakše mogu razumeti spektar boja, npr: plavo za dosadu, zeleno sa smirenost, žuto za strepnju/uznemirenost, crveno za eksplozivna osećanja. Od toga se može napraviti vizuelni vodič tako da deca mogu da plastično predstave kako se njihov mozak i telo osećanju. Roditelji onda mogu da koriste te boje da podstaknu regulaciju, npr: „Počinješ da se vrpoljiš i u žutoj si boji: šta možeš da uradiš da se vratiš u zelenu?“
Ponudite zamenu za određeno ponašanje
Deca mogu da se ponašaju prilično negativno kad su uznemirena, i normalno je da roditelji žele da to naprosto prestane. Ali, takve emocije često predstavljaju poruku, pa je bolje da se deca nauče da to ponašanje zamene nekim drugim koje je bezbednije ili konstruktivnije. Na primer: „Kad nekog udariš, to ga boli. Udari jastuk umesto toga“; ili: „Ako ti je potrebna moja pažnja, pipni me po ruci i reci 'Mama, dođi'“.
Kada su deca mirna, roditelji ili vaspitači takođe imaju priliku da ih nauče kako da izađu na kraj sa osećanjima. Na primer, mogu da razgovaraju sa decom kako se oseća njihova omiljena plišana životinja, kako ona rešava svoja osećanja i kako se smiruje. Takva vrsta razgovora je na dečijem nivou, ali konkretno uči decu regulaciji osećanja.
Međutim, kada koristimo mobilni telefon da smirimo dete, to ga ne uči nikakvoj veštiini. Ta sprava mu naprosto skreće pažnju sa toga kako se oseća. Deca koja ne nače kako da postupaju sa osećanjima u ranom detinjstvu verovatno će kasnije imati više problema kad dožive stres u školi, ili više problema sa vršnjacima kad porastu, objasnila je dr Radecki.
Izvori i stručne reference:
www.sciencedaily.com, https://jamanetwork.com/journals/jamapediatrics/article-abstract/2799042