‘Nema tu nekog izlečenja!’ – legendarna je misao koju je izrekao otac mog prijatelja u svojim ranim devedesetim godinama. Mislio je valjda na starost, jer je bolestima uspešno odolevao… To je postala omiljena uzrečica u raznim situacijama u našoj srpskoj emigrantskoj komuni na Novom Zelandu ….
Idejni tvorac je nedavno ipak predao meč i zamenio ovaj svet boljim.
Meni je nešto slično padalo na pamet u neobičnom uzrastu – u osnovnoj školi, kad deca uglavnom misle da su neuništiva. Problem je naizgled bio trivijalan. Hronično sam patila od čmičkova (Hordeolum), gnojnih zapaljenja na očnim kapcima. Onima koji nisu prošli kroz slično veselo iskustvo, ovo može biti smešno. Ali kad se otoci ponavljaju na svake dve-tri nedelje, ponekad na oba oka i toliki da izobliče celo lice, praćeni ‘kljucajućim’ bolom i neispavanošću, stvar prestaje da bude komična.
Dodajte tome dvanaestogodišnju devojčicu sa uobičajenom količinom kompleksa i samopouzdanjem amebe i eto recepta za plakanje! Ako li se osvrnem na dobacivanja u školskom dvorištu, moraću da napišem roman…
Propala žurka
Jedna od najružnijih uspomena iz tog perioda mi je sa novogodišnje žurke u Pionirskom gradu negde pred kraj sedamdesetih. Mesecima smo svi u odeljenju bili uzbuđeni zbog predstojećeg od škole organizovanog disko provoda. U planu su bili stroboskopi i laseri, pravi DJ. Spremali su se specijalne koreografije za ‘Born To Be Alive’ i ‘Rapper’s Delight’. U toku je bila i priprema odevno-frizerskih kombinacija (vuneni grejači za preko farmerki, pletenice i perlice ala ‘Bo Derek’). Da ne pričam o šljokicama koje su se panično kupovale po tezgama na Kalenić pijaci te obilato lepile po licu.
Sav taj trud i uzbuđenje, samo da bih završila na žuru kao strašilo – šljokice na jednom oku, a drugo otečeno i zatvoreno. Pokušala sam da nabacim kosu preko tog oka. Jedino što sam uspela je da izgledam kao čovek-slon, na opštu radost celog društva. Šteta sto se tada kod nas nije zapatila tradicija slavljenja ‘Noći veštica’, jer bih svakako pokupila prvu nagradu. Tako je propala moja brižljivo pripremana disko-kraljica i pre nego sto je stigla do podijuma.
Antibiotici nisu pomagali
Nedelje i meseci su prolazili u istom stilu. Ništa nije pomagalo, ni ispiranje kamilicom ni hloramfenikol mast, ni vitamin B ni antibiotici. Vrhunac krize je nastupio kad sam, po nagovoru drugarice, otišla kod njene babe na tretman. Baba je imala reputaciju veštice, dočim one od bele sorte. Seansa je bila dramatična, obavijena velom misterije. Baba-veštica me je posavetovala da kad se smrkne stavim flašu napunjenu ustajalom vodom (najbolje zelenu, od ‘Knjaz Miloša”, al’ može i od ‘Radenske’) ispod stola, a onda tri puta viknem ‘Čmičak pod sto!’ I biće k’o rukom odneseno…. Veoma lukavo i maštovito, ali uzaman.
Da probamo sa kvascem
Napokon je moja roditeljica, posle višemesečnog naučnoistrazivačkog rada (i moje postojane kuknjave) saznala za pivski kvasac koji obiluje vitaminom B. Kako prodavnice zdrave hrane nisu postojale ni u vidu ideje, do čudotvornog napitka nije bilo lako doći. Mnoge su veze bile potegnute, stara kumstva, poluzaboravljena srodstva i prijateljstva.
Jednog sjajnog dana je čarobni pivski kvasac stigao iz tada čuvene beogradske pivare. Bila je to braonkasta gusta tečnost, krajnje neprivlačnog izgleda i još goreg ukusa. Doze su bile nehumane – tri pune velike šolje na dan! Verujem da sam tih pivskokvasnih dana počela da shvatam osnove meditacije kako bih zaustavila nagon za povraćanjem. U mojim fantazijama se u magli ukazivala disko kraljica, sa gomilom šljokica oko svoja oba zdrava i lepa oka….. Motivacija je čudo.
Čmičak je zauvek nestao
Avantura se na kraju sasvim isplatila, i to posle samo nekoliko nedelja nalivanja i meditiranja. Čmičak je ovoga puta zauvek nestao, samo ne ‘pod sto’, već u večni zaborav...
U međuvremenu je ’Disco look’ nestao iz mode, kako to već brzo biva, a stigao je ‘Novi talas’. Mogla sam da namažem obilnu dozu eyeliner-a i nabacim naramenice kao za trokrilni orman, kako je najnoviji stil diktirao. I krenuh tako u provod, with eyes wide open. Nešto kasnije su se otvorile i prodavnice zdrave hrane i prirodnih proizvoda. Tada sam već bila daleko od Beograda, ali se nadam da je pivski kvasac ’spasao’ još koju disko kraljicu.
Tatjana Savov Milivojević
Auckland, New Zealand