Ne volim kad neko piše o stvarima u koje se ne razume; čovečanstvo nema većih neprijatelja od neznalica. I ova sad pandemija za svoj gradivni materijal ima neznalice, od vuhanskih siromaha, preko državnih vrhova, pa do ujedinjenog sluđenog naroda svih zemalja. Zato, o virusu, epidemiji, preventivi – neću, nisam stručna. No, za izolaciju sam tata-mata.Oni koji me poznaju, znaju da već nekoliko godina čas ustanem iz invalidskih kolica, čas opet u njih padnem. Imam teško neurološko oštećenje; stanje je promenljivo, ali i kad je najbolje, ja na ulicu ne mogu bez kolica, a to znači, ni iz stana. Posle s kolicima opet ne mogu nigde, jer u centru grada Beograda gde živim, samo nekoliko objekata ima rampu. (Piše: Milica Cincar-Popović, književnica)